Skrozza: Zloupotreba smrti Periša , Belickog i Zukorlića neizbrisiva bruka ne samo za tabloide već i celokupno novinarstvo i državu Srbiju

Novinarka i članica Komisije za žalbe Saveta za štampu Tamara Skrozza, objavila je tekst u kojem je osudila medije koji su na naslovnim stranama i u svojim tekstovima objavili slike preminulih osoba a među njima i sliku rahmetli muftije Muamera Zukorlića.

Bez trunke obzira, obraza i smisla, bez ikakve potrebe, osim ljudožderskog medijskog poriva, tabloidi su objavili fotografije tela Mateja Periša neposredno po izvlačenju iz reke. Kako je moguće da jedan novinar, jedno ljudsko biće dovede sebe u poziciju da kaže: „Slika raspadnutog tela? Ekstra! Puštaj!“?

Posebnu pažnju Skrozza je dala naslovnim stranama i tekstovima tabloida na kojima se vidi slika preminulog Mateja Periša na kojima su mediji prema njenim riječima ,,bez trunke obzira, obraza i smisla, bez ikakve potrebe (osim ljudožderskog medijskog poriva), objavili fotografije njegovog tijela neposredno po izvlačenju iz reke.”

Ovaj put nije toliko važno što je taj postupak u suprotnosti sa zakonom ili što se njime krši više tačaka Kodeksa novinara Srbije. U ovoj konkretnoj situaciji, najvažniji je upravo PORIV, a potom odluka da se uradi tako nešto. Teško je ući u bilo čiji logički sistem, ali zapitajmo se kako je moguće da jedan manje-više talentovani novinar i manje-više kultivisano ljudsko biće dovede sebe u poziciju da kaže: „Slika raspadnutog tela? Ekstra! Puštaj!“.

Ona u svom tekstu kaže da su ovakvi ispadi medija nedopustivi i da se krše sa novianrskim kodeksom, a da večiti izgovor za morbidnost ovih medija je da ,,Narod to voli”.

Pre svega, u našim medijima, pa i među goreopisanim novinarima, postoji fascinacija ne samo smrću kao takvom već posebno telima pokojnika: gledali smo tako telo mrtvog dečaka Ervina Bilickog, telo ubijene Jelene Marjanović, telo preminulog muftije Muamera Zukorlića, ali i desetine tela u džakovima (iz kojih obavezno vire ruka ili noga).

Ako i nije bilo slika, bilo je detaljnih opisa stanja u kome su pronađeni silovani, mučeni, ubijeni, samleveni, poginuli, spaljeni, utopljeni ljudi.

Kada privatno objašnjavaju zašto to rade, kolege iz tabloida obično kažu kako „narod to voli“. Zvuči logično, jer narod koji je devedesetih na TV ekranima gledao ono što je gledao, sasvim sigurno ima povećanu toleranciju na užas. Ali nije čitav „narod“ tada gledao televiziju – naprosto zato što još nije bio ni rođen.

Uostalom, i da jeste, ko kaže da „narod“ to hoće? Ko je sproveo referendum, anketu, istraživanje? Ko nas je pitao da li u novinama radije gledamo raspadnuta tela ili polja lavande?

Opširnije na linku.


Emir Tutić / 020media

izvor: Cenzolovka